U priči o ljudima čije su sudbine povezane uz jedan vinograd koji poput simbola treba da odolijeva vremenu i trenutnim ljudskim slabostima.Barković kao da je ponovo želio aktualizirati onu poznatu biblijsku parabolu o sinovima kojima trnu zubi zbog kisela grožđa što ga zobaše njihovi roditelji.U kolopletu brojnih lica i zbivanja,u simultanitetu romaneskne radnje koja obuhvaća nekoliko predratnih godina,vrijeme ratno i doba poraća u prostoru između Moslavine i Posavine kao središnje lice,kao protagonist onog trajnog,vrijednog stoji obiteljski vinograd.Taj simbol ljudske povezanosti uz tlo stoji nepromijenjen,rađa zlatne plodove,nudi radost i užitak,ali taj gaj Dioniza svojevrsni je totem i tabu obitelji,njemu kao da su potrebne ljudske žrtve,odricanja.Uza sve to ne radi se o romanu suviše naglašene simbolike,vinograd je tek objektivni korelativ jedne razine ljudske svijesti koja uza sve svoje uzlete uvijek iznova pada u blato grijeha,u kal animalne požude.Razapeti između povijesti,društvenih određenja jednog konkretnog razdoblja,upleteni u svakodnevnicu,opterećeni specifično našim problemima(Barkovićeve junake mori pitanje kako doći do stana,namještenja,njihova osobna dobrota kao da je nemoćna pred nekim univerzalnim zlom na koje se spotiču pri svakom svojem koraku) ali na kraju posrću pred neumitnosti nekog obiteljskog prokletsva.Između naivne lukavosti žene koja želi osigurati krov nad glavom svojim najbližima i demonskih postupaka poslednje gospodarice vinograda kreću se i neki muški likovi,ali njihovo je značenje sekundarno.
Žene pokreću sva najradikalnija pitanja,kroz njih progovaraju neke tektonske sile animalnog doživljaja svijeta.
Josip Barković rođen je 16. siječnja 1918. u Otočcu u Lici. Školovao se u rodnome mjestu, Gospiću, Karlovcu i Beogradu. Filozofski fakultet upisuje u Zagrebu, ali zbog rata prekida studij i odlazi u partizane (1943). Nakon rata radio je kao urednik Radio Zagreba, umjetnički rukovoditelj Jadran-filma, glavni urednik časopisa Izvor i Krugovi te glavni urednik nakladničkih kuća Lykos i Epoha.
Pisao je pjesme, prozu za djecu, pripovijetke i romane. Autor je recenzentskih i kritičkih priloga, a s Brankom Bauerom napisao je scenarij za film Sinji galeb. Prve pjesme objavljuje 1936. godine u časopisima Mladost i Jadranska straža, a prvu knjigu, zbirku pjesama Pjesme o slobodi, objavljuje 1940. Rana faza njegova proznog stvaralaštva, u kojoj bilježi crtice iz ratnog života, obilježena je crno-bijelom tehnikom i dokumentarizmom. Zbirka pripovjedaka Na rubu noći (1954) označava autorov zaokret prema psihologizaciji i tematizaciji aktualnih problema društvene zbilje. Tako romani i zbirke pripovjedaka koje slijede problematiziraju različite teme: erotizma, ženske emancipacije, etičke devijacije i izopačenosti koje nastaju u raskoraku izrmeđu deklariranog i stvarnog morala Partije.
Književno-umjetnički Barković je najuvjerljiviji u problematiziranju tematike djetinjstva koja se provlači tijekom čitava njegova opusa, a najpotpunije je ostvarena u zbirci pripovjedaka Zeleni dječak.
Objavio je brojne zbirke pripovjedaka i novela: Iza prve linije(1945), Tri smrti (1951), Na rubu noći (1954), Zeleni dječak (1960), Hrabra četa pionira Peće (1965), Četiri slavne godine (1970), Mala Jalta (1974), Noć na Krbavskom polju (1986), Sablasti i utvare našeg otoka (1 986), Bane Petre Zrinski (1988), Piramida (1999); zbirku pjesama Pjesme o slobodi (1940); povijesne i feljtonističke zapise: Na zagrebačkoj fronti (1 945), Iz borbe i izgradnje (1 949), Narodni heroj Marko Orešković (1 95 1); te romane: Sinovi slobode (1 948), Dolina djetinjstva, I. dio (1955), Dolina djetinjstva, II. dio (1956), Pođimo časak umrijeti (1958), Alma (1963), Sante (1969), Tračak (1973), Vinograd (1978) i Droga na seoski način (1980).
Non shole sed vitae discimus.
Per aspera ad astra.
Knjige su lek za zaborav.
Knjiga nema dna.
Učenje je svetlost
Izreke su ukras govora
Prijatelj je sveta reč- zato ih je malo
Ma šta radio misli na kraj
Ćutanje je često najbolji odgovor
Nijedan čovek nije u svakom trenutku pametan
Brada ne čini filozofa
Neznanje je mati svih poroka
Bolje je prijatelju oprostiti, nego ga izgubiti
Za onoga koji traži, prošlost više ne postoji
Dobrom čoveku sve dobro stoji
Najgorča istina bolja je od najslađe laži
Oči veruju sebi, a uši drugima
Žene su da sa ljube, a novac je da se troši
Čista su jutra i večeri
Nikada se ne igrajte mačke i miša, pogotovo ako ste miš
Bolje je dati vunu, nego ovcu
Ne uzdaj se u sreću, već u samog sebe
Tajna koju zna troje, nije tajna
Sećanje je kamen spoticanja na putu nade
I najveći talenti gube se u neradu
Svako je sam sebi najmanje poznat
Sa svešću nema pogodbe
Pazite na sitninu, dukati se sami čuvaju
Teško je praznoj vreći da stoji uspravno
Pravi put nije težak zato što je jedini
Svaka šala, pola istine
Govori istinu pa ne moraš ništa pamtiti
Upoznati samog sebe, to je vrh saznanja
Sadašnjost je izvesna, ali je budućnost neizvesna.
Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
Jednak sa jednakima rado stanuje i živi.
Teška je beda koja nastaje iz obilja.
Starost se došunja neprimetno.
U nevolji su ljudske duše slabe
Istina biva potiskivana, ali ne i uništena.
I najbolji od plivača ponekad potone u vodu.
Niko ne šepa zato što drugoga bole noge.
Nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj koji daje mnogo
Svi živimo pod istim nebom, ali su nam horizonti različiti
Ako ti je preostao još samo jedan dah, iskoristi ga da kažeš hvala
Male stvari stvaraju savršenstvo, a savršenstvo nije mala stvar
Ništa nije važnije od današnjeg dana
Kudi čoveka kada te čuje, a hvali kada te ne čuje
Čitanje kvari vid, dobro vide samo nepismeni
Nije skupa knjiga - nego neznanje.
