Hrvatski, 1950
Društvena nepravda dogodila se Jakovu Kosoviću, jednome od pet sinova siromašne Ličke obitelji. Nije dobio stipendiju koja bi mu osigurala boravak u Zagrebu i mogućnost da pohađa juridički fakultet unatoč svom lošem socijalnom položaju i materijalnom stanju.
Stipendiju je dobio njegov bliski prijatelj, Artur Kranjčić koji je bio sin uglednije i bogatije obitelji i ta mu stipendija nije trebala već mu je osigurala luksuzan život. Jakov se pokušava snaći u novoj okolini bez većeg dohotka da bi opstao na fakultetu.
Upoznaje Jerka Pavlinovića i kod njega nalazi jeftin smještaj. Njih dvojica su se sprijateljili te su iz dana u dan vjećali o mnogim drugim nepravdama uz njegovu.
Jednom prilikom je Artur došao posjetiti svoga staroga prijatelja, međutim naišao je na Jerka koji je bio je veoma ljut na mladoga Kranjčića što se okoristio stipendijom za siromašne dok njegov prijatelj Jakov čak i gladuje ne bi li mogao ostati studirati u Zagrebu. Ali Jakov oprašta Arturu shvaćajući da on nije kriv.
Potom Artur piše pismo ocu u kojem navodi da osjeća krivnju i grižnju savjesti zbog primanja financijske pomoći koja nije namijenjena njemu već siromašnima te izražava želju za odricanje stipendije.
Otac mu odbija taj zahtjev i navodi kako postoje mnogo bogatije i poznatije obitelji koje uživaju u tuđim stvarima. Traži od sina da se opameti jer da je život škola. Artur polazi u takav život i zaboravlja na glas pravde.
Pisac hrvatskoga realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu.
Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom “Pavao Šegota” (1888.) u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i itd.
Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim žvotom. Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.
Non shole sed vitae discimus.
Per aspera ad astra.
Knjige su lek za zaborav.
Knjiga nema dna.
Učenje je svetlost
Izreke su ukras govora
Prijatelj je sveta reč- zato ih je malo
Ma šta radio misli na kraj
Ćutanje je često najbolji odgovor
Nijedan čovek nije u svakom trenutku pametan
Brada ne čini filozofa
Neznanje je mati svih poroka
Bolje je prijatelju oprostiti, nego ga izgubiti
Za onoga koji traži, prošlost više ne postoji
Dobrom čoveku sve dobro stoji
Najgorča istina bolja je od najslađe laži
Oči veruju sebi, a uši drugima
Žene su da sa ljube, a novac je da se troši
Čista su jutra i večeri
Nikada se ne igrajte mačke i miša, pogotovo ako ste miš
Bolje je dati vunu, nego ovcu
Ne uzdaj se u sreću, već u samog sebe
Tajna koju zna troje, nije tajna
Sećanje je kamen spoticanja na putu nade
I najveći talenti gube se u neradu
Svako je sam sebi najmanje poznat
Sa svešću nema pogodbe
Pazite na sitninu, dukati se sami čuvaju
Teško je praznoj vreći da stoji uspravno
Pravi put nije težak zato što je jedini
Svaka šala, pola istine
Govori istinu pa ne moraš ništa pamtiti
Upoznati samog sebe, to je vrh saznanja
Sadašnjost je izvesna, ali je budućnost neizvesna.
Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
Jednak sa jednakima rado stanuje i živi.
Teška je beda koja nastaje iz obilja.
Starost se došunja neprimetno.
U nevolji su ljudske duše slabe
Istina biva potiskivana, ali ne i uništena.
I najbolji od plivača ponekad potone u vodu.
Niko ne šepa zato što drugoga bole noge.
Nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj koji daje mnogo
Svi živimo pod istim nebom, ali su nam horizonti različiti
Ako ti je preostao još samo jedan dah, iskoristi ga da kažeš hvala
Male stvari stvaraju savršenstvo, a savršenstvo nije mala stvar
Ništa nije važnije od današnjeg dana
Kudi čoveka kada te čuje, a hvali kada te ne čuje
Čitanje kvari vid, dobro vide samo nepismeni
Nije skupa knjiga - nego neznanje.
