Pisme i igre u narodnim običajima bačkih Bunjevaca(sakupio)
Lazar Malagurski;saradnik na tekstu i redaktor Marko Peić;
(notografija Ištvan Harkai,Marta Harkai)

Narodne igre

OPŠTI DIO – TEORIJSKI

A. OBLIKE NARODNI IGARA

Oblika narodne igre je skup njeni osobina koje prvo padaju u oči. To su linija koju ocrtavaju igrači, odnosno putanja kojom se kreću, vrsta polova i broj učesnika u igri, njeva uzajamna povezanost i razvrstavanje tokom igre. Ukratko, oblika je spoljnji vid u kome se igra javlja.

Oblike naši narodni igara mogu se podiliti na nikoliko načina, iako se ni jedna klasifikacija ne mož sprovesti do kraja, jer se javlja mišanje i ukrštanje vrsta oblika. U glavnim crtama podila bi izgledala ovako:

s obzirom na liniju i sliku koje igrači kretanjem ocrtavaju, oblike su geometrijske:

Pravolinijske – kada se kreću livo i desno u pravoj liniji
Krivolinijske – kada se kreću livo i desno kružnom putanjom (otvoreno i zatvoreno kolo, spirala, zmijasta linija, itd.)
Površinske – kada se kretanjem naprid, natrag i koso, ocrtava kvadratna, pravougaona i romboidna površina

s obzirom na vrstu polova oblika mož bit:

Muška – pravolinijska, krivolinijska, površinska
Ženska – pravolinijska, krivolinijska, površinska
Mišovita – pravolinijska, krivolinijska, površinska

s obzirom na broj učesnika u igri oblika mož bit:

Solo igra – pravolinijska, krivolinijska, površinka, muška, ženska
Dvojka – pravolinijska, krivolinijska, površinka, muška, ženska, mišovita
Trojka – pravolinijska, krivolinijska, površinka, muška, ženska, mišovita
Četvorka – pravolinijska, krivolinijska, površinka, muška, ženska, mišovita
Igra sa neograničenim brojom učesnika (uz sve navedeno)

s obzirom na uzajamnu povezanost igrača, oblika mož bit:

Nevezana – povorka i vrsta (pravolinijska, krivolinijska, površinska, muška, ženska, mišovita, sa ograničenim i neograničenim brojom igrača)
Razriđeno vezana – kada se igrači, kao obično u kolu – izuzetak Momačko kolo razriđeno vezani u lanac i drže se za ruke, pokadkad za marame, gajtane, “igrače”, a važe sve odredbe od ranije (pravolinijski, krivolinijski, itd.)
Zbijeno vezana – kad su igrači čvrsto vezani i sasvim zbijeni, a drže se za pojas kao u Lesi, pod ruku, ukršteno sprida ili odastrag (pravolinijski, itd.)

s obzirom na sastav oblika mož bit:

Prosta – kad se ocrtava jedna linija ili površina (svi oblici)
Složena – kad kretanjem igrači ocrtavaju više pravih ili krivih linija ili površina (naspramne ili paralelne vrste, dvostruke ili trostruke povorke sa figurama, kružna povorka sa solo igračem u sredini, kolo iza kola, kolo u kolu, kolo na kolu, kolo sa solo igračem, sa dvojkom, četvorkom, sa prominom oblika u toku igre, sa raznim figurama – okrećanjem, ćućanjem, provlačenjem, tkanjem, zaplitanjem, rasplitanjem, udvojene Lese, itd.)

B. TIPOVI NAŠI IGARA

Kad dvi jel više narodni igara imadu iste karakteristične crte, one pripadaju istom tipu. Pošto narodne igre mogu biti posmatrane sa različiti tačaka gledišta, to uočavanje njevi bitni osobina, prema tome i izdvajanje njevi tipova, zavisi od tog sa koje strane posmatramo igre i po čemu ji svrstavamo u tipske grupe. U ovom elaboratu će tipovi narodni igara biti posmatrani sa gledišta koreografsko-tehnički elemenata imaju zajednička bitna obeležja. Iz ovoga proizilazi da narodne igre istoga tipa moraju da se potpuno, ili skoro potpuno, podudaraju u svim svojim spoljnim osobinama, kao što su pravac kretanja, broj i vrsta koraka i sl. Drugim ričima, igre istoga tipa moraju imati isti, ili gotovo isti, koreografski obrazac.

Svaka igra, uzeta pojedinačno, ima svoju individualnost, mada sa drugim igrama čini isti tip. Varijante i paralele pojedini igara jesu one igre, koje se u pogledu sklopa uveliko razlikuju od igre sa kojom imaju zajedničko ime, eventualno istu, ili sličnu, ili čak različitu melodiju, eventualno isti, ili sličan, ili različit tekst pisme.
C. STILOVI NAŠI NARODNI IGARA

Stil narodne igre je način, na koji narod kolektivno izražava i tradicionalno prinosi svoja osićanja i raspoloženja pomoću anonimno stvoreni pokreta, koraka i položaja tila. Stil narodne igre je, jednom ričju, način na koji narod igra.

Ipak, definiciju stila ne triba zaminiti sa definicijom verzije, što je danas čest slučaj. Kada se kaže da je verzija način na koji se izvesna igra odigra, misli se na način u pogledu potpunosti sastava igre.

Spoljašnja strana stila sastoji se u načinu na koji se izvode razne figure, koraci i pokreti, u priplitanju nogama, jačem ili slabijem savijanju kolina, vrckanju, tropanju, trupkanju, treperenju, trešenju, sitnim ukrasnim koračićima, u načinu držanja i vaćanja igrača, itd. To bi u stvari bila tehnika igre.

Unutrašnja strana igre ogleda se u psihološkoj boji načina igranja, dakle u oduhovljenosti pokreta jednog kolektiva. Da li stil karakteriše vedrina, veselost, polet, snaga, zamah, ozbiljnost, dostojanstvo, skrušenost, ponos, otvorenost ili zatvorenost igrača bi bila u stvari tehnika igre. Bilo bi zdravo teško, ako ne i nemoguće, odrediti granice između tehnike i stila u kolektivnom smislu riči.

POSEBNI DIO – NARODNE IGRE U VOJVODINI

Ova geografska oblast, ravničarska i dobro navodnjena, pristupačna, u toku vikova je ranila razne rase, narode i plemena prilagođavajući ji svojoj klimi, svom tlu, svojoj stvarnosti i svojim istorijsko-političkim i ekonomskim prilikama. U toj mišavini, pod ukrštenim dejstvom raznovrsni uticaja, Vojvodina je stvarala svoju narodnu umitnost na sebi svojstven i njoj jedino odgovarajući način.

U drugoj polovini XIX i početkom XX vika u prkos tuđinskoj stezi, društveni život u Bačkoj bio je razvijen. Naročito pada u oči da su se narodne igre i pisme u društvenom smislu brižljivo nigovale. One su tu bile ne samo spontani izraz narodne životne snage, nego i svesno izabrano sredstvo za kulturno narodno podizanje i moralno okriiljenje u borbi protiv neprijatelja, što nije bio slučaj u drugim krajevima Vojvodine.

Narodne svetkovine u Bačkoj, kraju koji je bio ekonomski najjači, bile su mnogobrojne. U pogledu nošnje, one su pružale sliku rasipnog sjaja, a u pogledu igara i pesama, one su bile svečane smotre narodnog orskog i muzičkog predanja.

PRILIKE I MISTA ZA IGRANJE KOD BUNJEVACA

Da bi se bolje mogle upoznat prilike i mista za igranje, potribno je prethodno, malo šire objasniti način života Bunjevaca. Po načinu življenja Bunjevci se mogu podiliti na tri vrste:

salašare,
seljane,
varošane.

Ova podila, kao činjenica da im je život zavisio od ravnice-zemlje i njeni plodova-bitno su uticali na običaje Bunjevaca.

Kao što se iz gori navedenog vidi, prilike i mista za igru su uslovljavali poljoprivredni radovi, odnosno virski ili državni praznici. Igralo se gotovo za svaku priliku osim za vrime korizme (lov na Isusa) od čiste sride do Uskrsa i smrtnog slučaja u familiji.

IGRAČKI REPERTOAR

Kod Bunjevaca je, kao ritko kog koga, narodna igra pridstavljala potvrdu svog nacionalnog identiteta. Osnovu igračkog repertoara čine: stari Rokoko, Novi rokoko, Kisel vode-jastuk tanca, Babačko, Divojačko kolo, Mazuljka (ili Preti se kolo) – niki je zovu i Mazurka-Tandrčak, Srdim se dušo, Sirotica, Igrala bi dere, Cupanica, Keleruj, Momačko kolo, Veliko bačko ili Malo bunjevačko kolo, Ćuć-kolo, Bože daj.

PRATNJA IGRAMA

Muzička pratnja svim igrama u Bačkoj, pa tako i bunjevačkim, su u prošlosti bile isključivo gajde. Vrimenom, gajdaše su zaminili tamburaši, a tek u novije vrime se pojavila harmonika, koja je svojim izvođačkim karakteristikama izvršila značajan uticaj na muzičku pratnju igara. Ne tako ritko kod Bunjevaca se pojavljivala i vrula kao muzička pratnja, naročito dok se čuvala stoka i učili prvi koraci.

STIL IGRANJA

Kod Bunjevaca dobar igrač iz kolina “veze” i “iskvrcava” dok mu gornji dio tila miruje. Svaki igrač je sklon svakovrsnom ukrašavanju i “figure” prosto izviru iz njegove individualne igre, koja pri tom zadržava kolektivni stil.

Bunjevke igraju sa puno dostojanstva i bez nikog većeg pomicanja u prostoru i odvajanja od zemlje, jer njim to ni nošnja ne dozvoljava. I kod nji je karakteristično mirovanje gornjeg dila tila.

Ako se igra u trojkama (MOMAČKO KOLO) momak je u sredini, a sa strana su divojke. Liva igračica meće svoju desnu ruku na igračevo rame, a livom rukom odastrag uvati njegovu livu ruku. Desna igračica meće livu ruku na desno rame igrača, a desnom rukom odastrag uvati njegovu desnu ruku. Po raznovrsnosti koraka koje igrač “upotribi”, cini se njegova viština u igranju.

Kod zatvoreni i otvoreni kola igrači i igračice se vaćaju naizmenično. Svaki igrač uvati susedne igračice za igrač (naročiti pojas od svile), a svaka igračica meće ruke na ramena susednim igračima i nalazi se malko iza nji. U slučaju da igraju samo igračice one se vaćaju za pojas (ili ruke) tako da je liva ruka isprid desne ruke live igračice, a desna ruka iza live ruke desne igračice. U mišovitom kolu momci često improvizuju korake, a pokadkad se čak i prikošede preko glave, ne ispuštajući igrač.

Kod većine parni igrača igrač drži desnom rukom igračicu za livu ruku, a livom rukom za njezinu desnu ruku. Okrenuti su licem u lice. Tilo se drži sasvim pravo, a koraci su u mistu ili se proizvoljno pomiče u svim pravcima (Tandrčak na primer). Kod igre “Srdim se dušo” igrač je sa live strane, pola koraka unatrag, a igračica je sa desne strane. Drže se livom i livom, desnom i desnom rukom, al tako da je igračicina ruka (liva) isprid igračevog lica, dok je desna ruka savijena unatrag iz lakta. Igračeva desna ruka je priko igračicinog desnog ramena, ali se ne „obise“ na nju.

OBLICI IGRE

Oblici bunjevački narodni igara su sledeći:

Kolo otvoreno ili zatvoreno
Parne igre
Igre u trojkama (bunjevačko momačko kolo).

O svim ovim oblicima je već po ništo kazano, jedino nije kazano da se gotovo sve bunjevačke parne igre (???? i one druge) smatraju gradaskim igrama što će biti daleko razumljivije kada se obradi bunjevačka narodna nošnja.

TERMINOLOGIJA

Do sada su, uglavnom, navedeni skoro svi nazivi bunjevački narodni igara, te bi smo sada naglasili nazive pojedini figura u igrama.

Kod bunjevačkog momačkog kola, obično se koriste sledeće figure:

Promina mista
Okreti
Okrećanja
Mašne ili osmice

I kod Bunjevaca, kao i kod ostale čeljadi, se koristi izrac “Kec” i “Kolovođa”. U ćuć-kolu, ili ćućavo, kako ga zovu Tavankućani, ime se dobilo po figuri u igri: U jednom momentu su kolina blago savijena na doli kod igrača i igračica-ćuć u mistu, a obadvi noge su na zemlji.

PRAVCI KRETANJA

Pravci kretanja u kolu (zatvorenom ili otvorenom) su uvik u livo, osim kod Rokokoa (stari-novi) di se kreće u desno. Kod parni igara i igara u trojkama koraci su u mistu jel se proizvoljno kreću u svim pravcima.

UČENJE IGARA

Kao i kod svih ostalih naroda u Bačkoj (Vojvodini) najčešće se učilo igranje pored odraslih na Skupštinama, Kolima, Svatovima ili pak u nikim sličnim prilikama. Tu je naročito dici bio dostupan pristup igračima, a ne ritko su se dica vaćala u kolo unutar samog kola di su gledajuć starije igrače pokušavali da savladaju korake iz pojedini igara. Često su se prvi koraci pravili na livadama i strnjikama za vrime čuvanja stoke. Tada se uz pratnju vrule ili nike druge proste svirale igralo i pokazivalo umiće drugima.

Kasnije, kada se odraslo, znanje se dopunjavalo na Igrankama, Kolima, Skupštinama. Nije bio ridak slučaj da roditelj podučava dicu, ili pak starija braća i sestre to čine sa mlađima.

ZABRANE IGRANJA

Kod Bunjevaca se nije igralo isključivo za vreme Korizme ili u slučaju smrtnog slučaja u familiji. Poznato je da su se najbliži članovi familije žalili godinu dana, a ostala bliža rodbina šest miseci.

Običaji Bunjevaca u veseljima, žalostima i raznim prigodama isti su sa običajima južnih Slovena.