Srpski, 1936
Ante Kovačić, književnik, rođen je 6. lipnja 1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro je 10. prosinca 1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane.
U prvom romanu «Baruničina ljubav» (1877.), kao i u pripovijesti «Ljubljanska katastrofa» (1877.) još prevladavaju romantički elementi. Beskompromisan «Starčevićanac» i pisac snažnog temperamenta, Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova «Smrt babe Čengićkinje», travestija Mažuranićeva epa «Smrt Smail – age Čengića». Političko – satirički su i njegovi feljtoni «Iz Bombaja» (izlazili 1879. – 1884. u «Slobodi»). Satira se osjeća i u pripovijestima «Bježi – hajka», «Ladanjska sekta», «Doktor Marko u Kajgani». Prevladava i u romanu «Fiškal» (1882.), a još više u nedovršenom romanu «Među Žabari» (1886.) koji je izlazio u «Balkanu» i morao je biti obustavljen jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. «Izabrane pjesme» objavljene su 1908. godine.
Njegov roman «U registraturi» (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačić iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo.
Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i kao oca brojne obitelji pratile su ga kojekakve nevolje, posebno materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. Od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi (feljtona i romana), polemika i članaka među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti ističe djelo «U registraturi», najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.
Književne radove objavljuje u časopisima i dnevnicima: «Hrvatski dom», «Hrvatska», «Obzor», «Primorac», «Hrvatska lipa», «Vijenac», «Sloboda» i drugi.
Non shole sed vitae discimus.
Per aspera ad astra.
Knjige su lek za zaborav.
Knjiga nema dna.
Učenje je svetlost
Izreke su ukras govora
Prijatelj je sveta reč- zato ih je malo
Ma šta radio misli na kraj
Ćutanje je često najbolji odgovor
Nijedan čovek nije u svakom trenutku pametan
Brada ne čini filozofa
Neznanje je mati svih poroka
Bolje je prijatelju oprostiti, nego ga izgubiti
Za onoga koji traži, prošlost više ne postoji
Dobrom čoveku sve dobro stoji
Najgorča istina bolja je od najslađe laži
Oči veruju sebi, a uši drugima
Žene su da sa ljube, a novac je da se troši
Čista su jutra i večeri
Nikada se ne igrajte mačke i miša, pogotovo ako ste miš
Bolje je dati vunu, nego ovcu
Ne uzdaj se u sreću, već u samog sebe
Tajna koju zna troje, nije tajna
Sećanje je kamen spoticanja na putu nade
I najveći talenti gube se u neradu
Svako je sam sebi najmanje poznat
Sa svešću nema pogodbe
Pazite na sitninu, dukati se sami čuvaju
Teško je praznoj vreći da stoji uspravno
Pravi put nije težak zato što je jedini
Svaka šala, pola istine
Govori istinu pa ne moraš ništa pamtiti
Upoznati samog sebe, to je vrh saznanja
Sadašnjost je izvesna, ali je budućnost neizvesna.
Previše je kasno živeti sutra, živi još danas.
Jednak sa jednakima rado stanuje i živi.
Teška je beda koja nastaje iz obilja.
Starost se došunja neprimetno.
U nevolji su ljudske duše slabe
Istina biva potiskivana, ali ne i uništena.
I najbolji od plivača ponekad potone u vodu.
Niko ne šepa zato što drugoga bole noge.
Nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj koji daje mnogo
Svi živimo pod istim nebom, ali su nam horizonti različiti
Ako ti je preostao još samo jedan dah, iskoristi ga da kažeš hvala
Male stvari stvaraju savršenstvo, a savršenstvo nije mala stvar
Ništa nije važnije od današnjeg dana
Kudi čoveka kada te čuje, a hvali kada te ne čuje
Čitanje kvari vid, dobro vide samo nepismeni
Nije skupa knjiga - nego neznanje.
